Situacija na planeti je trenutno takva da se mnogi boje za svoj život i svoju egzistenciju. Najavljuje se svjetska kriza, nezaposlenost, glad, vremenske neprilike.
I dok jedni očajavaju, drugi se pokušavaju uhvatiti za ono što imaju, stalan posao, plaću, bankovni račun, obitelj i prijatelje, govoreći kako im to predstavlja sigurnost.
No može li nam ono što je van nas biti sigurnost? Možemo li reći: „Sigurna sam da ću i sutra dobiti plaću, sigurna sam da će vlada donijeti dobre zakone, sigurna sam da će moja obitelj/prijatelji biti uvijek uz mene, sigurna sam da će se vanjske okolnosti normalizirati tako da se mogu vratiti u svakodnevni komfor!“ i biti 100% sigurni da će tako biti?
Zašto se toliko oslanjamo na ono vanjsko a opet svjesni da to možemo u tren oka izgubiti?
Zašto kreiramo tu iluzornu sigurnost koja u nama kreira OGROMAN STRAH jer znamo da nad onime što je vani nemamo kontrolu?
Pa u koga se pouzdati, u što biti siguran? Jedino u koga se uvijek možeš i moraš pouzdati je ona osoba i ono lice koje gleda u tebe kad se pogledaš u ogledalo.
Snažno sam uvjerena da svatko, ali svatko od nas ima sve potrebne vještine, talente, znanja koje mu je Bog dao i koje je odabrao tako da može uvijek reći: „Moja sigurnost temelji se na onome što posjedujem u svome umu i u svome srcu. To mi nitko ne može oduzeti.“
Jutros sam postala duboko svjesna istine da bez obzira kakva me budućnost čeka, ja znam svoju svrhu, ja znam što mi je misija i zbog toga moj život ima smisao.
To je smisao koji me budi, diže iz kreveta, razgara iskru u mom srcu i tjera me da iznova i iznova ulazim u nove izazove koji od mene stvaraju hrabriju, snažniju, osvješteniju, mudriju Nataliju, koji me vraćaju sebi i ukazuju na to koliko mogu i koliko toga još ima u meni neistraženog i neiscrpnog. Taj smisao je duboko ukorijenjen u mom tijelu, umu i srcu!
I zbog toga ću uvijek naći način i put kako to živjeti! Bez obzira na vanjske okolnosti!
Kad toga nema, smisao tražimo u vanjskom svijetu, u dokazima i potvrdama drugih ljudi, u facebook lajkovima, u izgaranju na poslu, u kompliciranim partnerskim odnosima, u tome hoće li nas ljudi voljeti i što moramo učiniti da bismo u tome uspjeli, kakvu masku moramo staviti.
U misli mi uvijek dolaze riječi Liz Gilbert iz knjige „Velika magija“ kad pokušavam tražiti dokaze van sebe.
U toj knjizi ona kaže: „ Više bih voljela da napišeš knjigu koja će tebe zabaviti nego da pokušavaš pomoći meni. Ili ako je tema mračnija i ozbiljnija, više bih voljela da stvaraš umjetnost kako bi spasila sebe ili oslobodila sebe od nekog velikog tereta iz psihe nego da spašavaš ili oslobađaš nas.“
Svoj život živimo najprije za sebe a onda za druge!
Jer to je gorivo koje je meni potrebno. I to gorivo će onda biti dostupno i drugima, onima koji će htjeti, trebati i tražiti moju pomoć.
I to se nikad neće promijeniti što god da se događalo oko mene. To je ta SIGURNOST!
Jer ovdje se ne radi o preživljavanju, ovdje se radi o življenju sa smislom i ciljem.
Promatrala sam i slušala pčele na rascvjetanom stablu. U jednom trenutku sam omamljena od tog jednoličnog zvuka postala svjesna da njih vodi jedna svijest, ona najviša. Ona koja prožima sve.
Pčele ne brinu, one nisu u otporu, one su samo svjesne svoje svrhe a to je pokupiti pelud i polen i vratiti ga u košnicu. I ta misija i zadatak koje su dobile, njihov je životni smisao. Jesu li svjesne toga ili su samo pogonjene instinktom, možda nikada nećemo znati, no ono što znam je da njih prožima svijest koja im govori kad poslije kiše moraju izletjeti i kad je vrijeme da se cvjetovi opraše.
Prožima li ta svijest i nas? Da, ali mi joj se prečesto nesvjesno odupiremo, mi joj svojim Egom prkosimo, mi želimo da bude onako kako mi želimo. I to je u redu! Jer čovjeku je dana slobodna volja da odabire što želi. Ljubav ili otpor. Ljubav ili strah. Ljubav ili nesigurnost.
I u ovim je kriznim vremenima očito tko se čemu priklanja.
No kad uz sebe imaš i SIGURNOST i VJERU U BOGA, višu silu, ljubav, izvor, Isusa, životnu energiju, Gaiu…koga god osjećaš kao svoje vodstvo kroz život i kome god da se moliš, onda nema straha.
Kad god predaš svoj strah, svoje brige, svoj teret Bogu- sve se posloži kako treba. On/ona je tvoje utočište, pribježište, oslonac, tvoj izvor svega. I jedino u njoj/njemu tražiš svoju sigurnost, slušajući što ti govori kroz intuiciju i tvoje srce.
Partnerstvo i jedinstvo s Bogom i sobom je neraskidivo i niti jedna pandemija niti virus to ne može uništiti.
Gdje ti tražiš svoju sigurnost?
~Natalija
Recent Comments