Obožavam mir i tišinu!

Najbolje se osjećam kad se probudim u ranim jutarnjim satima dok još svijet oko mene spava i dok jedino što čujem je tiho hrkanje svog psa.

U tim trenucima mogu napipati mir koji prožima moj prostor.

Kad sam prvi put „čula“ tu tišinu, osjetila sam Boga. Osjetila sam snažno prisustvo energije koju do tada nisam mogla osjetiti zbog nemira i stalne buke vlastitih misli.

Strahovi i stalne brige pratili su moj budni život a snove su često prožimale noćne more zbog pritiska svakodnevice i potiskivanja sebe.

Kad sam napokon stala i odlučila da je dosta nakon što je moj svijet postao prazan, bez radosti i strasti, u meni i oko mene se puno toga počelo mijenjati.

Konačno sam mogla (i bila prisiljena) čuti što govori moje tijelo i kojim mislima i emocijama dajem kontrolu.

I tada sam naučila slušati tišinu i uživati u prostoru u kojem nije bilo nikoga osim mene i Božanske prisutnosti. I u toj tišini su se počeli pojavljivati jasni i precizni odgovori na sva moja pitanja!

„Što si sporiji, to si snažniji“ tradicionalno je vjerovanje i učenje predaka. U današnje vrijeme kad se traži da sve bude „brže-bolje-veće“ ovo i nije neka izjava koju bismo objeručke prihvatili.

No što više vremena posvećujem sebi to više shvaćam koliko je važno uskladiti se s ritmom bitka koje kucka u našim prsima i ritmom zemlje koji je toliko snažno harmoničan i usklađen.

Ja odmah mogu osjetiti koliko mi smeta kad npr. prebrzo i nervozno hodam, kad činim više stvari odjednom, kad skačem s teme na temu, kad nastojim u dan ugurati sve svoje interese i obaveze i zadovoljiti one za koje smatram da im je potrebna moja pažnja i pomoć. 

U takvim se trenucima osjećam loše. Ponekad mi treba vremena da raspoznam bič u rukama Ega i to obično bude kad osjetim da sam nakon pola dana premorena.

Tada se prisilno zaustavim, usporim, odaberem jedan ili dva zadatka i to obično ona koja mi pružaju radost i zadovoljstvo i tek tad se na kraju dana osjećam zadovoljno, produktivno i sretno. Ako se pitaš što radim s onim zadacima koji su mi dosadni ili zamorni- odrađujem ih onda kad podignem vibraciju dovoljno visoko da i u njima pronalazim smisao, ljepotu i potrebu. 

Odnedavno me strašno počelo zamarati stalno pogledavanje na sat. Svako malo bacam pogled ili na zidni sat ili na onaj na računalu. Zbog takvog stalnog zirkanja imam stalni osjećaj da sam u zaostatku, da nemam dovoljno vremena i to me čini mrzovoljnom i napetom. 

Prije dva dana sjetila sam se jedne vježbe koju nam je jednom predložio uzašli majstor Maitreya.

Ona glasi: „ Na jedan dan pokušaj zaboraviti na vrijeme. Ne gledaj na sat. Makni sve satove iz svog prostora. Otkrit ćeš da ćeš biti mnogo mirnija i da ćeš imati vremena za sve.“ 

I tako sam ja odlučila pokušati. Skinut ću zidni sat i pospremiti ga u ladicu i samokontrolom pokušati izbjegavati pogled na sat na računalu.

Nadam se da ću uspjeti! 

Ah, već sad mi je nekako lakše pri srcu!

Želiš li probati sa mnom?

~Natalija

Photocredit: @martinaribaricphotography