Nerijetko sam se skrivala iza svih, ne bih li bila nevidljiva. Kad bi me netko na ulici od susjeda zaustavio, ubrzala bih korak jer nisam željela biti predmetom nečijeg promatranja niti sam željela da mi se postavljaju pitanja. Imala sam urođen osjećaj za to tko bi mogao biti nametljiv i kritičan. Ostale sam pristojno pozdravljala jer ipak, bila sam dobro odgojeno dijete.
U obitelji sam bila obilježena kao ona koja samo šuti i promatra. Često sam zbog toga bila predmetom komentara i podsmijeha a ja sam se još više povlačila u sebe. S obzirom na reakcije okoline i svojih najbližih, uvjerila sam sebe kako je moja sramežljivost moj veliki nedostatak no nisam se mogla natjerati da budem drugačija. Nisam niti znala kako biti drugačija.
Vjerovala sam da su moji prijatelji koji puno pričaju, iznose svoja mišljenja, koji se puno smiju i vode glavnu riječ, puno pametniji od mene. Ja sam se uvjerila da sam glupa i šutjela sam jer sam vjerovala da bi mi se vjerojatno i oni smijali da sam nešto i pokušavala reći. Ponekad sam stojeći u krugu bliskih prijatelja znala dugo i temeljito formulirati pametno pitanje ili komentar u glavi, no nikad svoju misao ne bih izrekla. Bili su to momenti velikih životnih frustracija.
U školi nikad nisam iznosila neke prijedloge, nikad nisam bila u poziciji predsjednice/blagajnice i sl. niti sam imala neka zaduženja. S obzirom na to da nikad nisam niti pokazivala da imam interesa, razred bi me jednostavno preskakivao u odabiru. No duboko u sebi ja sam silno željela da me netko primijeti i da mi ukaže čast da ja budem odgovorna za neku važnu stvar.
Moja je nesigurnost u to doba bila ogromna i još je rasla pod utjecajem okoline koja je poticala ekstrovertiranost.
Kako sam odrastala moja se nesigurnost nije ublažila, no naučila sam kako igrati kolektivnu igru zamaskiravanja svoje prave prirode. Smiješila sam se kad mi nije bilo do smijeha, pretvarala se da je sve super kad mi nije bilo do ničega, radila satima kao da mi život ovisi o tome, samo da bih dokazala da sam pametna, vrijedna, dostojna nečije pohvale i povjerenja.
Bila sam u totalnom sukobu sama sa sobom no mislila sam da tako treba biti.
Kad bih ipak pokazala prave osjećaje jer ih nisam mogla ignorirati niti potiskivati, govorilo mi se da se tako ne ponaša odrasla osoba i da se to ne radi na poslu. Zamjeralo mi se. Govorilo mi se da sam plaćena da budem dobre volje, da se smiješim i da odradim svoj posao najbolje što mogu.
Jako su mi smetali ljudi koje si mogao čuti dvije ulice prije, koji su bilo razmetljivi u svom ponašanju i koji su se stalno nabacivali šalama i pošalicama kojima su se svi smijali. U energiji takvih ljudi osjećala sam se loše iako sam zapravo priželjkivala biti kao i oni. Pozitivne reakcije okoline govorile su mi da takvi ljudi mogu uspjeti i da ih svatko želi u svojoj blizini.
I ja sam htjela biti prihvaćena i mislila sam da to jedino mogu biti ako sam glasna i uvijek pozitivna. No naravno da mi to nikad nije uspjelo, jer je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim karakterom i često sam se zbog toga osjećala loše zbog čega bih još više zabila glavu u posao nastojeći tako kompenzirati svoju „veliku manu“.
Opustiti sam se mogla tek kad bih se vratila u svoj dom u kojem bih uživala u miru, tišini i samoći.
No kad sam počela intenzivnije napredovati na duhovnom putu, počela sam uviđati da je moja introvertiranost prednost. Za razliku od onih koji su ustrajno njegovali kult ekstrovertiranosti, ja sam vrlo lako meditirala, vrlo lako uočavala i osvještavala svoje najdublje emocije, vrlo lako čitala i intuitivno osjećala druge ljude i sebe. Moja duboka potreba za introspekcijom konačno se pokazala kao DAR s neba.
Spoznala sam da ljudi koji ne žele biti sami, koji uvijek imaju potrebu biti okruženi bukom, svjetlima, ljudima…zapravo bježe od sebe.
To mi je otvorilo oči prema spoznaji koliko sam blagoslovljena i naučila sam voljeti svoju introvertiranost. Moja je nesigurnost nestala jer sam baveći se sobom pronašla svoju pravu svrhu i počela živjeti svoju misiju.
Živeći svoju misiju, postajala sam sve više svojom, sve više autentičnom. Nije me više bilo briga što će netko misliti ako nemam što za reći, ako se ne želim družiti s ljudima do kojih mi nije stalo ili ako se osjećam loše i to se vidi na mom licu i u mojim postupcima. Postajala sam sve otvorenija i pristupačnija i pokazujući svoju ranjivost dala sam poticaj i drugima koji su se osjećali kao i ja.
Kult ličnosti danas je uzeo posebno veliki zamah iako se on njeguje i potiče od davnih dana. Vidimo to po utjecaju ljudi kao što su npr. Tony Robins koji na svoje seminare privlači na tisuće i tisuće ljudi.
Kako biti uspješan? Kako biti privlačan? Kako steći financijsko obilje? Kako uvijek ostavljati dojam osobe koja je sigurna u sebe? Kako probuditi diva u sebi?
Ne kažem da u ovim pitanjima postoji išta loše no ako uzmemo u obzir da je na ovom svijetu trećina ljudi introvertiranih (znanstveno dokazano) i da biti prihvaćen i poštovan u društvu znači ovladati osobinama koje su mnogima toliko daleke i strane i zbog kojih se osjećaju loše i neprihvaćeno, manje vrijedno i odbačeno, onda se moramo zapitati tko diktira takve kultove i zbog čega.
Navodi li nas se da slušamo one koji su glasni i karizmatični iako ništa pametno ne govore, iako je to u suprotnosti s našom istinom i samo iz uvjerenja jer ih smatramo pametnijima i većim autoritetima?
Smatram da i ekstrovertiranost i introvertiranost imaju svoje mane i prednosti. No uzdizati jednu osobinu na uštrb druge uvijek škodi i jednoj i drugoj strani.
I stoga bih voljela da svatko prihvati sebe onakvim kakvim jest, kakvim je odabrao biti rođen i da iz tih osobina izvuče ono najbolje. Jedino tako ćemo se svi osjećati dobro u svojoj koži, jedino tako prihvaćeno i voljeno. Tek kad prihvatimo sebe, prihvatit će nas i svijet.
Introvertirani će tada izaći iz svoje ljušture u koju su se duboko sakrili zbog predrasuda okoline i pokazati da u njima postoji dubina, maštovitost, karizma, inteligencija a ekstrovertirani će biti skinuti s trona štovanja što će i njima pogodovati jer biti pod stalnim budnim okom i pritiskom očekivanja, stvara ogroman stres te škodi i umanjuje kvalitetu onoga što nam mogu pružiti.
Ja sam svoju introvertiranost prigrlila i volim je, više je ne skrivam, više je se ne sramim i to pokazujem u svakom datom trenutku.
A vi?
~Natalija