Vjerujte mi da nije bilo nimalo lako kako možda izgleda. Svaki novi početak je užasno težak i potrebno je mnogo strpljenja, vjere u sebe i svemir, te mnogo rada na sebi kako te strahovi ne bi nadvladali i satjerali u kut.
Ja nisam bila od onih kojoj je bilo užasno ili loše na poslu. Imala sam izvrsnog šefa, dobre radne kolege, odlične radne uvjete i nadasve dobru i stalnu plaću. Nisam se mogla na ništa od toga požaliti. Utoliko je bilo i teže napustiti ga.
Godinama sam bila izvrstan radnik, uvijek tražila nove izazove, bila vrlo postojana i lojalna poslodavcu i poslu. Davala sam sve od sebe. Posao sam voljela jer mi davao osjećaj uspješnosti, sigurnosti i omogućio mi je odličan životni stil, putovanja i za mene najvažnije, mogućnost da prisustvujem duhovnim edukacijama koje su me privlačile bez obzira koliko koštale i gdje se na kugli zemaljskoj odvijale.
Smatrala sam se sretnicom a takvom su me vidjeli i drugi.
No nakon 10 godina rada, u meni se počela buditi nova želja. Iako i dalje na istom radnom mjestu i s istim radnim uvjetima, počela sam osjećati ispraznost. Duboko u sebi sam osjećala da koliko se god trudila i koliko god energije unosila u posao koji sam radila, uvijek će veći dio mene ostati neispunjen, uvijek ću osjećati da nisam dovoljno dobra i da drugi znaju i umiju bolje od mene raditi taj posao. Znala sam i osjećala da to što radim i živim nije moj pravi životni put. To nisam bila istinska JA. To nije bilo ono o čemu sam sanjala od malih nogu. To nije bila moja životna misija.
Još dok sam bila u osnovnoj školi, radovali su me odlasci u crkvu i na vjeronauk. Isus je bio moj idol i uzor. Željela sam više od svega biti kao on. Kraj kreveta sam uvijek imala zalijepljenu njegovu sliku na kojoj je imao veliko, otvoreno srce. Divila sam se njegovoj hrabrosti a još više sposobnosti da VOLI bez obzira na to što su mu ljudi činili.
Tijekom cijelog odrastanja uvijek sam imala samo jedno pitanje u glavi: „Jesam li dovoljno dobra?“
Jesam li dobra u srcu, jesam li dobra u duši, jesam li dobra osoba? Tražila sam odgovore i pokušavala saznati na koji način mogu biti još bolja.
Već sam tijekom srednje škole stalno čitala i pokušavala pronaći načine, tehnike, meditacije, molitve, alate…i prakticirala sve što bih smatrala zanimljivim, no opet s jednim ciljem- popraviti sebe, unaprijediti sebe.
U to sam vrijeme također na jednom nivou počela shvaćati da sam dobar slušatelj i da me savjetovanje čini sretnom. Često sam znala dugo i temeljito razgovarati sa svojim prijateljicama i nikad mi to nije predstavljalo teret ili problem i uvijek sam imala savršen savjet koji bi znao oduševiti i mene i drugu osobu. U to vrijeme se nisam smatrala pametnom i imala sam velikih problema u školi (jedna potpuno druga priča) tako da su i najmanji trenuci gdje sam briljirala bili za mene svjetlo u mraku.
Prijatelji su me voljeli i smatrali me povučenom no mudrom djevojkom. Znali su da mi se mogu povjeriti i da ih neću osuđivati. Ljudi su se osjećali dobro u mojoj blizini.
Nakon završenog fakulteta i tijekom prvog zaposlenja, u mojoj se svijesti počela formirati moja duhovna životna putanja. Ona koja je bila puna nesigurnosti i strahova, sada je polako počela vjerovati u sebe i sama birati svoje izazove i prilike.
Odcijepivši se od svojih roditelja u ranim dvadesetim, dobila sam potrebnu slobodu koja mi je omogućila da bez straha i sputanosti, osjećaja srama ili potrebe priklanjanja roditeljskom autoritetu, uđem dublje u srž svojega života.
Pronašla sam svoje duhovne učitelje koji su me mudro vodili do spoznaja ili točnije rečeno, potvrda mojih dugogodišnjih osjećaja, uvijek imajući na umu moju slobodu odlučivanja.
Znala sam da je moja misija i svrha u ovome životu pomoći ljudima kroz duhovnost i metafiziku. Saznala sam koje bi to tehnike i alati meni najbolje odgovarali i srčano se uputila u savladavanje znanja i promjene svega onoga u sebi što me je moglo na tom putu sabotirati.
Bile su to godine i godine učenja i transformacija. Bilo je potrebno očistiti mnoge slojeve negativnosti koje sam životima i godinama nakupljala. Bilo je potrebno otkriti načine na koje me moje Niže Ja i moj Ego drže na uzici. Bilo je mnogo trenutaka u kojima sam osjećala ogroman strah i bojala se osude. Tada sam htjela pobjeći od svijeta i sakriti se u najmanju rupu. Teret je bio ogroman.
No svaki put bih se vratila sebi postavljajući si sljedeće pitanje: „Da li bi ikad mogla raditi nešto drugo i biti sretna?“. Odgovor je uvijek bio ogromno NE.
I tako je moj odlazak iz sigurnog gnijezda i komforne zone došao kao nešto normalno, u onom trenutku kada sam shvatila da je vrijeme odlaska sad ili nikad. Imala sam podršku obitelji, bliskih prijatelja i učitelja, imala sam u ruci znanje i iskustvo koje sam mogla upotrijebiti i najvažnije, imala sam potrebnu volju i ljubav da se suočim s velikim izazovom. No najvažnija je bila uvjerenost i svjesnost o tome tko sam i što mi je u životu činiti da bih bila sretnom ženom.
Prvih nekoliko godina je bilo jako teško. Borila sam se s tamnom noći duše u koju sam astrološki ušla baš u vrijeme svog odlaska. Posla je bilo malo jer depresivna i emocionalno zatvorena nisam bila u stanju raditi. Strah i sumnje u sebe ulazile su u svaku poru mog života. Svaki dan bio je mučan i ispunjen glasovima mog Nižeg Ja koje mi je govorilo da sam pogriješila. Bio je potreban ogroman napor da bih se oduprla potpunoj predaji. Umjesto toga sam pisala blog, kreirala svoju web stranicu i radionice i sa svakim novim izlaskom tog materijala u javnost, doživljavala bih ogromne emocionalne katarze. Moje je Niže Ja moje nade i očekivanja pokušavalo slomiti na sve načine.
Nisam odustajala, nisam niti u jednom trenutku pomišljala da bih se vratila na staro. To nije dolazilo u obzir. Bila sam uvjerena da je ovo samo prolazna faza u kojoj sam stavljena na najteže testove. Htjela sam izaći iz mraka i u tome sam uspjela. Na meni je bilo da prestanem BRINUTI i da vjerujem da će sve biti kako treba,
I danas sam ovdje gdje jesam. I dalje učim i dalje rastem i ne bih mijenjala niti jedan dan u zadnjih 9 godina koliko je prošlo od dana kad sam odlučila živjeti svoju misiju i svrhu.
Mnogo je ljudi danas koji ne žive onako kako su odabrali za ovu inkarnaciju. Ili ne žele saznati ili su toliko duboko uglavljeni u kolektivne obrasce ponašanja te se stavljaju u kutije u kojima se od njih očekuju da budu.
No onaj mali broj hrabrih duša koje se ipak usude iskoračiti iz mase i odvaže saznati tko su, očekuje život pun avantura i velikih izazova koje će od njih stvoriti sretne ljude.
I dalje me iznenadi i fascinira činjenica da ljudi, iako misle da nemaju pojma o tome tko su, ipak u sebi duboko osjećaju svoj životni put. Njihova duša to zna i podsjeća ih i pokušava potaknuti da tako i žive.
Kada razgovaram sa svojim klijentima na analizama natalne karte ili na radionicama o misiji i svrsi, uvijek mi kažu kako su svoj put osjećali suptilno ili snažno cijeli svoj život samo su ga zanemarili ili su ga jednostavno krili smatrajući ga samo snom ili nerealnom željom.
I znam da ćete reći da je promjena teška i nemoguća dok se nalazite u energiji svakodnevnog preživljavanja, razmišljanja o budućnosti svoje djece ili jednostavno nemogućnosti da vidite svoju budućnost.
Da, svaka je promjena teška no jedino promjena donosi napredak, donosi rast, donosi izazove kroz koje učimo naše lekcije. Za to je potrebna velika hrabrost, odlučnost, volja i vjera! A svemir/život/Bog uvijek se pobrine da hrabri budu nagrađeni.
Nadam se da ste i vi dovoljno hrabri?
~Natalija